Pitanje je koje uglavnom postavljaju pripadnice ljepšeg, pametnijeg i dakako skromnijeg spola, samo pitanje, jer odgovor ne znaju čak ni ONI, muška bića koja sve više paze što im je na glavi, a ne u njoj. I dok se ja po ne znam koji put pitam kako funkcioniraju ta stvorenja, s naglaskom na stvorenja jer često su nalik nekoj drugoj, nama nepoznatoj vrsti, njih to ne zamara previše jer su oni sami sebi tako jednostavni da mi ne možemo biti ništa drugo nego komplicirane. Možda imaju i pravo jer nekako sumnjam da su stali, razmislili i čak postavili tako složeno pitanje tipa što je u našim glavama, koje pak iziskuje mukocrpno razmišljanje duže od 10 sekundi. Ne, ne, fučkas to, tekma je na telki. Iako trenutno i sama sebi zvučim kao okorijela feministica, da se na početku ispričam svim iznimkama, rijetkim iznimkama, na koje se ovaj tekst ne odnosi. Svaka čast i takvima. Nego, pitanje je vrlo jednostavno, a odgovor…Pa nastojat ću ga i sama pronaći. Sigurna sam da se često i sami, više same, pitate kako razmišljaju muškarci, no nerijetko se ni ne trudimo odgovoriti jer je uvaženo da žene i muškarci ne funkcioniraju jednako. Bit će da se to Bog poigrao s nama kako nam nebi bilo dosadno. Zato se gotovo svakodnevno živciramo, vrištimo, plačemo zbog nedostatka emancipacije, tj.nemogućnosti postavljanja u njihov položaj. I dok se mi žestoko borimo izvući par riječi iz njega prilikom svađe, ili ga bar natjerati da nas posluša, on je sav cool, kaže dvije-tri i time je sve rekao…kaj je najgore i je, ali nama je preeeteško uvjeriti se da je to sve. Mi žudimo za raspravom, razgovorom, analiziranjem, o da..to nam je najdraže. Kad on kaže: „čujemo se“, nama je u glavi već 101 pitanje; možda je to rekao samo tako, hoće li se prvi javit ili očekuje da se ja javim, a kada on to misli da ćemo se čuti…i blabla…u našim se glavama vodi rat misli. S druge strane, sigurna sam da kad mi njima isto to kažemo imaju stav: „aha ok, javit će se“. Isto tako, ne mogu shvatiti zašto su toliko ludi za tim sportom, i to ne samo sportom nego evolvuiranim oblikom-nogometom. Mi žene često padamo u drugi plan kad je važna tekma na telki, i ne možemo, ni ne želimo shvatiti kako im može bit važnije gledati frajere kako natjeravaju loptu po terenu kad smo mi tu, od krvi i mesa, ne trčimo po terenu, ali možda imamo lopte 
Nadalje, uz toliku želju za razgovorom mi posežemo za telefonom, mobitelom u svrhu javljanja, i iako se toliko hvale svojim ‘talentom’ poznavanja tehnologije, u to ipak ne spadaju mobiteli, da se jasnije izrazim-razgovori preko mobitela. Oni su još ostali na onoj razini, kad se vidimo razgovaramo, sigurno zbog neverbalne komunikacije, a mobiteli ne služe za razgovor nego kao fotić, mp3, za gledanje videa i sl., zanemarili su skroz njegovu primarnu svrhu. Još je nešto što ne mogu pokopčat, a to je strast za autima. Vjerujem da znaju vozit aute, i da se neke ženske čak i okreću za dobrim autima, pitanje je samo kakve su to, ali sorry i mi znamo vozit. Ako je bit njihovog auta da se ljudi okreću za njim, nek ga stave na izložbu kao unikatni primjerak pa nek mu se dive drugi likovi, jer najčešće nas žene ne zanima pretjerano jel to on ima xennon svijetla, jel spojler u boji auta i jel ima senzore za parkiranje. Auto je da se vozi, a ako ga tolko voliš zašto ne živiš u njemu?! Ostalo je još pitanje koje me kopka, a to je zašto se muškari drugačije ponašaju u društvu svojih prijatelja, s naglaskom na muškim prijateljima. Glume neke nabrijane macho frajere, najjači su kad su u čoporu i nipošto ne smiju ispasti manje ‘muško’. Tako ćete naći vrlo malo parova kada cura može svoga dečka zvati micek pred njegovim frendovima, a da ju on pri tom ne pogleda pogledom koji ubija, i još da joj na to odgovori istim takvim sladunjavim tonom.
Vjerujem da je tako još od pamtivjeka, jer su oduvijek očevi, pa čak i mame učili svoje sinove da ne pokazuju emocije. Eto ti ko je krivac, same mi žene. I onda se pitamo: zašto su takvi prema nama, zašto bi mi trebale samo prati za njima (kad ne znaju sami), kuhati im (ni to baš nisu savladali) i biti savršene ženice…možda da pitamo njihove mame, koje su ih naučile da oni to ne trebaju raditi, jer ipak, oni su tu da održavaju dvorište i kose travu (a kolko ih samo živi u stanovima), cijepaju drva (’ko se još grije na drva?), poprave bojler ili nešto što se pokvari (najčešće samo znaju zamjenit žarulju)… Koliko ste se puta zapitale kako bi bilo jedan dan provesti kao muškarac?! Možda bolje da se ne zapitamo…No dobro, da ne završim ovaj tekst s time da su oni zločesti negativci (skup s njihovim mamama, joke), stalno im iznova odajemo priznanje da bez njih nebi mogle. I molim bez uvrede, jer sam ovo pisala po nekim ustaljenim stereotipima i vjerujem da nisi svi ovakvi jer bi već odavno odustale od vas..neki će se možda u nečemu prepoznati, ali tako je to kad si muško Muško, žensko…ma svi smo mi ljudi, iako se baš ne razumijemo uvijek najbolje i nismo savršeni primjerci svoje vrste, na kraju uvijek nađemo zajednički jezik…jer tako to valjda mora biti…a i kažu da se suprotnosti privlače, ali i vole 
